Politicki Sustavi
 Uzpon i slom liberalne demokracije

1.

 

Do velike francuzke revolucije vladali su u velikim drzavama kontinentalne Europe monarhisticki absolutisticki sustavi. Sustav monarhistickog absolutizma daje covjeku, koji kao kralj ili car stoji na celu drzave, neogranicenu vlast, a ne tereti ga nikakovom odgovornoscu. Na taj nacin moze pojedinac, koji stoji na celu drzavne vlasti, na mjestu, na koje nije dosao niti povjerenjem svojih podanika niti svojom zaslugom niti svojim dokazanim vrlinama, nego po pravu bastine i nasljedstva, takav dakle pojedinac moze snagom svoje neodgovorne vlasti ugrozavati blagostanje, sigurnost i osobnu slobodu svih svojih podanika, kako mu se god prohtije.

2.

Ta cinjenica vriedjala je ljudsko dostojanstvo, pa je izazvala jake protivnike najprije u teoriji, a onda u praksi. Poviestni se razvoj vrsi ponajcesce u suprotnostima, koje se medjusobno izazivaju svojim pogrjeskama i pretjeranostima.

U suprotnosti prema sustavu samovoljnog absolutizma, u kojemu se volja sviju morala podredjivati bezuvjetno volji jednoga, koji je bio nosilac samo svojih osobnih prohtjeva i stanovista, rodila se nauka, da je svaki covjek vec po svojoj covjecjoj prirodi odredjen da bude slobodan, i da tu slobodu ne smije sputavali svojom samovoljnom vlascu nitko, osim on sam svojom slobodnom odlukom, da bi svoju slobodu doveo u sklad sa slobodom drugih ljudi.

3.

Slobodni nezavisni pojedinac, koji uziva svoje zasluzeno blagostanje, pojedinac, u koga drzavna vlast ne smije dirati i cija prava mora bezuvjetno postovati, jer nisu pojedinci zbog drzave vec drzava zbog pojedinaca i njihovih probitaka; taj suvereni i sretni pojedinac covjek cilj je svjetske poviesti i jedina prava realnost u njoj a sve ostalo je samo njegovo sredstvo. Ovakvo shvacanje uloge i znacaja pojedinca nazivamo individualizmom. Glavni i prvi propovjednici te nauke u Europi bili su John Locke i Jean Jacques Rousseau. Kako po individualistickoj teoriji ti suvereni pojedinci, koji vec svojim rodjenjem sticu neka nepovrediva i neotudjiva prava, stvaraju drzavu? Oni stvaraju drzavu medjusobnim ugovorom, u kojemu nastoje dovesti u sklad svoje probitke. Taj ugovor pojedinaca, kojim nastaje pravna drzava, mora biti izrazaj slobodnoga uvjerenja i slobodne volje svih onih, koji pri sklapanju ugovora sudjeluju ili bar pretezne vecine, kojoj se manjina mora pokoriti.

4.

Kako se donose zakoni u toj liberalno-demokratskoj drzavi? Zakoni se u drzavi donose zakljuckom sviju onih, za koje ti zakoni moraju vriediti, ili bar njihovom vecinom. Moze li se dogoditi, da takvi zakoni i takve odluke budu pogrjesne? Po vjerovanju klasicnih predstavnika individualisticke politicke teorije ne moze, jer su:

1. svi ljudi jednaki po svojoj vriednosti, a

2. jer su vecine nepogrjesive.

Prakticki se ne moze u velikim drzavama provesti nacelo, da svi gradjani neposredno sudjeluju u stvaranju zakona, jer bi se taj posao suvise otegao i cak postao sasvim neizvrsiv, jer onda gradjani ne bi mogli uobce drugo raditi, nego samo politizirati, debatirati i glasati. Zato je potrebno, da te poslove obavlja jedan ogranicen broj ljudi, koje ce gradjani bas zato izabrati, da ih u tome poslu zastupaju. Ti se ljudi zovu narodni zastupnici. Oni se sastaju u parlamentu, gdje svaki ima pravo da izlaze svoje misljenje (parlament dolazi od rieci parlare, sto znaci govoriti) i da glasa po svome slobodnom uvjerenju pri stvaranju svih odluka i pri donosenju zakona. Odluke i zakoni, doneseni zakljuckom vecine, postaju obavezni za sve. Takav sustav vladanja nazivamo parlamentarnom demokracijom ili - s obzirom na cinjenicu, da se svaki pojedinac moze opredjeljivati sasvim slobodno po svojoj volji liberalnom demokracijom (libertas-sloboda). Veliki viek liberalne demokracije bilo je 19. stoljece, dakle ono isto stoljece, koje je dozivjelo i fantasticni uzpon glavnicarstva.

5.

 

Dok se nalazimo na podrucju ciste teorije, sustav parlamentarne ili liberalne demokracije izgleda liep i uzvisen, jer zasticuje slobodu i dostojanstvo covjeka. Zato je u svom pocetnom razdoblju mogao za sebe osvojiti mnoge plemenite duhove i postati vodecom duhovno-politickom snagom citave Europe, za koju je postovanje slobode i dostojanstva licnosti oduviek bilo znacajno. Medjutim za uspjeh odredjenog politickog sustava nije dovoljno, da bude liep i primamljiv na papiru, vec on mora biti liep i svrsishodan i u stvarnosti.

Kakova je stvarnost, do koje je doveo sustav liberalne demokracije?

Ako je pojedinac suveren i slobodan, on mora biti slobodan i gospodarski t. j. u privredjivanju dobara i sticanju imetka. Drzava mu ne smije pri tome smetati. Tko je sposoban, taj ce se obogatiti, a tko nije, taj ce propasti. Drugo nije ni zasluzio. Medjusobna utakmica i pobjeda najsposobnijih u zivotnoj borbi koristit ce i zajednici i dovest ce do sve veceg poboljsanja i povecanja proizvodnje, i time ce doci do sve veceg napredka civilizacije. Takvo stajaliste i misljenje nazivamo gospodarskim liberalizmom, koji se je s politickim sustavom parlamentarne demokracije stopio u jednu cjelinu.U stvarnosti je taj sustav doveo do toga, da se na jednoj strani poceo stvarati golemi kapital, golemo bogatstvo i neograniceno blagostanje, a na drugoj bieda, jad i skrgut zubi. Veliki kapital stekao je, sasvim prirodno, i jaki politicki utjecaj na parlament odnosno na narodne zastupnike, tako da se je parlament cesto pokazao podlozan utjecajima bogatih, koji su na taj nacin stvarali zakone, koji su u prvome redu koristili njima, a ne cjelini niti vecini biednih i oskudnih. Tako se demokracija postepeno pretvarala u plutokraciju (plutokracija-vlada bogatih). Veliki novcari i glavnicari djelovah su i na novinstvo, koje je u teoriji bilo slobodno, a u praksi se ravnalo prema probitcima bogatasa, koji su ga mogli placati i uzdrzavati.

6.

U svakoj velikoj zajednici imade pojedinih skupina, koje imadu svoje odjelite probitke i svoje zasebne poglede. Kako se u parlamentarnoj demokraciji svaka skupina ima pravo boriti za svoje odjelite probitke i poglede bez obzira na druge skupine pa cak i bez obzira na vrhovne probitke cjeline, to su se pojedine skupine svojim odjelitim probit-cima vezale i organizirale u stranke, koje su imale svoju glasacku vojsku, svoje novinstvo i svoje ideje. Tako je u krilu parlamentarne demokracije nastala zestoka stranacka i strancarska borba, narod se razcjepkao i bio sav zaokupljen unutrasnjim svadjama medju razlicitim skupinama, koje su se bezobzirno borile za vlast, i utjecaj na javno misljenje, te medjusobno grdile i klevetale. Drzavna vlast je bila izvrgnuta promjenjljivim razpolozenjima kratkotrajnih i nestalnih vecina, koje su se svaki cas slagale i opet razpadale. Drzavna politika tako nije mogla imati nikakav stalni pravac, a narodni zastupnici vise su se bavili stranackim nadmetanjem nego probitcima naroda i drzave kao cjeline. Posljedica svega toga bila je slabljenje naroda te drzavne moci i sigurnosti. Najvece medjutim zlo, do kojega je parlamentarna demokracija dovela - osobito u zemljama s jakim veleobrtom - bilo je razpadanje narodne cjeline na dva nepomirljiva tabora, medju kojima je zjapio ponor mrznje: na tabor bogatih i na tabor razbastinjenih i siromasnih, kojima sustav liberalizma ili slobodarstva nije donio nista drugo nego biedu i drzavnu podredjenost.

7.

 

Sve te nevolje, sve te nedace, koje su se razvile iz sustava liberalne demokracije, pocela je za sebe izrabljivati jedna osobita narodna skupina, koja je vjekovima navikla na parasitski (nametnicki) zivot medju drugim narodima, a u politickom i gospodarskom zivotu nikada nije htjela nastupati otvoreno, vec uviek sakriveno, iz pozadine, s krinkom na licu, da bi sto duze kao takva ostala nevidljiva i mogla sto dulje i nesmetanije svojim za javnost nevidljivim koncima pomicati svoje bezbrojne lutke na politickoj pozornici parlamentarizma. Ta narodna skupina bili su Z i d o v i.

Zidovi predstavljaju rasu, koja ne spada u europski kulturni krug i koja je kroz dvie tisuce godina ostala tudja svim onim duhovnim i moralnim vrjednotama, koje su za taj krug znacajne. U prvom redu Zidovima nedostaje strahopostovanja pred onim, sto je netvarno, sto se ne dade opipati i vagati. Zidovi su po svojoj prirodi stopostotni materialisti u obicnom znacenju te rieci, i bas po toj strani njihova znacaja mora se tumaciti njihova naklonost i nadarenost za priradna zvanja (novcari, burzovni spekulanti, trgovci, lihvari). U moralnom i kulturnom pogledu djeluju razorno, jer ubijaju svojim djelovanjem u ljudima smisao za sve ono, sto se ne dade gospodarski izkoristiti. Oni su po naravi stvari neprijatelji svakoga naroda, u kojem zive, jer su mu tudji i jer su nagonski upravljeni na to, da zive na njegov racun. Njihova genialnost ne lezi u stvaranju nego u izkoristavanju. Pravi sadrzaj svoje unutrasnjosti sakrivaju u rafiniranoj i proracunanoj vanjskoj postojnosti i ljubeznosti, koja znade ici cak do odbacivanja svakog ponosa. Gdje god je koji narod na putu da sazrije do svoje jasne samosviesti, oni mu se na tome putu suprotstavljaju svojim lukavim spletkama, jer znadu, da je njihov polozaj ugrozen, ako ih narod osjeti i dozivi onim, sto doista jesu: uljezi, tudjinci i izrabljivaci. Zato su Zidovi nosioci ideja internacionalizma i svih onih nebrojenih i neizkrenih patetickih fraza o svecovjecanskom bratstvu i snosljivosti, koje su za njih samo zastor od umjetne magle, iza kojega zele ostati nevidljivi i nesmetani u svome genijalnom izrabljivackom djelovanju. Zidovi djeluju snagom svoga bogatstva i time, da rado hvataju u svoje mreze iztaknute ljude javnoga zivota, i preko njih vrse svoj utjecaj, a svim sredstvima najprljavijega klevetanja napadaju one, koji su ih prozreli i koji su im opasni.

8.

 

S tim svojim osobinama Zidovi su poceli izkoriscivati slabosti i nedostatke sustava liberalne demokracije. Svojim novcem zarobili su novinstvo i preko njega pokusavali su oblikovati misljenje sirokih slojeva izvrgavajuci ruglu sve ono, sto je visoko i njima nedosezno, blateci i prljajuci sve ono, sto je izviralo iz snaznih i zdravih praiskonskih nacionalnih nagona, ruseci sve autoritete, podkapajuci i podmicujuci drzavnu vlast, izsmjehivajuci se vojnickim predajama te duhu junactva i pozrtvovnosti, razpirujuci stranacke strasti i unutrasnje sukobe u krilu naroda, kupujuci ljude i lomeci znacajeve. Sve su to cinili u najljubeznijem obliku i deklamirajuci o svecovjecanskom bratstvu, cijem su se propagiranju osobito posvetile slobodno-zidarske loze, koje su takodjer stajale pod zidovskim utjecajem.
Dok su s jedne strane Zidovi bili glavni nosioci medjunarodnog glavnicarstva, s drugo su se strane znali nametnuti za duhovne vodje ogorcenih i izrabljivanih radnika, te su njihovo opravdano ogorcenje upotrebljavali kao pogonsku snagu za unutrasnje razaranje pojedinih naroda u samoj njihovoj srzi i to slabeci nacionalni duh i pripoviedajuci nauku o nepomirljivoj klasnoj borbi, kojoj je posljednji cilj unistiti sve narode kao odjelite cjeline sa samosvojnim zivotom.Tom demonskom protivniku nije sustav liberalne demokracije u kontinentalnoj Europi bio dorastao. Narodni zastupnici i iztaknuti politicki ljudi u velikim europskim politickim sredistima bili su pod mnogo jacim utjecajem zidovskoga novca, slobodno-zidarskih loza, te pozidovljenoga velikog novinstva nego pod utjecajem svojih vlastitih biraca. Zdravi europski narodi oprli su se tim zlima s pomocu svojih nacionalnih revolucija U Francuzkoj, u zemlji velike francuzke revolucije, u klasicnoj zemlji parlamentarne i liberalne demokracije, pokazale su se posljedice tih zala na katastrofalan nacin u slabljenju nacionalnoga nagona za samoodrzanjem, u opadanju obiteljskoga morala, u unutrasnjem politickom razpadanju i kaosu, u nestanku duha pozrtvovnosti i podmitljivosti parlamentarnih krugova, u strahovitom utjecaju placenoga pozidovljenoga novinstva. U zemlji, u kojoj se najvise deklamiralo o slobodi, parlamentarno-demokratski sustav doveo je do propasti slobode zbog toga, sto su se slobodarskom ideologijom posluzile razorne sile, da mogu u narodnom krilu nesmetano djelovati i trovati narodni organizam. Pad i slom Francuzke god. 1940. predstavlja najdjelotvorniju stvarnu kritiku liberalne i parlamentarne demokracije i najjasnije razgolicenje svih njenih slabosti i mana, zbog kojih je morala dozivjeti politicki slom.

NSDAP/AO - PO Box 6414 - Lincoln NE 68506 USA http://www.nazi-lauck-nsdapao.com